Dragi moji blogeri!
Od sada me možete pronaći na adresi: Just Sammy

Hey ljudovi!
Prvo vam se svima želim zahvalim na savjetima u vezi prošlog posta, stvarno mi puno znače. Dugo nisam pisala, ali to je uglavnom zbog hrpe ispita ( zbog kojih puno učim, zbog čega nemam dovoljno slobodnog vremena, zbog čega nemam ništa pametno za pisati ). Moj dan izgleda otprilike ovako: probudim se rano, ali ipak nabijem slušalice na uši jer ne mogu normalno funkcionirati bez glazbe. Npr. dok učim počnem pjevati. Kada pjevam gradivo iz biologije ( ili bilo kojeg drugog predmeta), znate da je kritično - I need music immediately! Dakle, nabijem slušalice dok još imam vremena. Ustanem se oko 7. Nakon doručka i ostalog, napišem zadaću ako već nisam, učim dok ne dobim slom živaca, nastavljam učenje te ponovno nastupa slom živaca. Nakon ne znam kol'ko popucalih živaca uzmem motivacijski papirić i buljim u njega kojih pet minuta. Shvatim zašto je važno da to naučim pa se malo smirim i nastavljam učenje. Ručam, spremam se za školu ( to zna potrajati ) i iako je dogovor bio da pozvonim frendici u petnaest do, po običaju, ja kasnim. Koliko god se rano ja počela spremati, kasnim. Dobijem jezikovu juhu od frendice ( nisam sigurna da je to tako neophodno kada nikada ne kasnimo na sat ). Nakon što se vratim iz škole i nakon večere, jedina stvar koju još stignem napraviti da se odomorim je gledanje serije ( i nabijanje slušalica ), ali, to nije uvijek tako lako napraviti jer me Netko ( ne želim mu spominjati ime) zove tri puta dnevno. Situacija s Nekim je jako komplicirana za objasniti. Ukratko - on je opako zabrijao da smo mi u vezi i sada ja moram prekidati s njim, iako zapravo nismo u vezi. Stepem se svaki put kada čujem zvonjavu telefona. To više nije normalno...

Problem je u tome što nisam sigurna želim li prestati misliti o njemu. Ne želim zaboraviti njegov glas, onaj osjećaj koji imam kada sam u njegovu zagrljaju - kao da je tako oduvijek trebao biti. Kako se moja ruka savršeno stapa s njegovom. Ne, ne želim zaboraviti boju njegovih očiju, njegov osmijeh. Sada ste već pomislili da smo bili zajedno, a i istina, malo nam je falilo. Bojim se da me se nikada u životu neće sjetiti. A čak i ako me se sjeti, napiše mi jedostavnu i kratku poruku baš u njegovom stilom, ne znam što bih učinila. Gledanje u njegove oči bilo bi previše bolno za mene. Strah me i da će me uvijek gledati samo kao prijateljicu. No, najviše od svega me strah, da se ni sa kim neću osjećati kao kada sam s njim.

U posljednje se vrijeme od jutra do mraka svađam s bakom. To je uglavnom zato što me tretira kao petogodišnjakinju ( pretpostavimo zbog slomljenje ruke, ali gips sam skinula prije dva tjedna ). Znate one knjižice " Najdražoj baki, mami, teti " i svim ostalim članovima šire i uže obitelji ? Dobro rasmislite prije nego što je odlučite pokloniti nekome. Zbog te se knjižice baka cijelo vrijeme hvali pred gostima i susjedima, a ja se samo lupam po glavi. Citiram " Lako bez mame i tate, ali bez bake se ne može, to piše u knjižici koju si mi ti kupila." A ja se ponovo lupam po glavi.

Napokon se čini da je sve sjelo na svoje mjesto. OK, nakon što mi ruka zacijeli kako spada. Zaboravila sam na naizgled dečka svojih snova i odlučila da ću zgužvati papirić sa kriterijima i baciti ga u smeće. Samo mi smeta u pokušaju da pronađem ljubav. Uostalom, ljubav bi se trebala dogoditi spontano. Prijatelji mi kažu da previše planiram stvari, ali ne mogu si pomoći. Takva sam. A možda ću samo izmijeniti nekoliko sitnica sa popisa. Ili nadodati par sitnih detaljčića. A možda taj popis i ne ide u smeće tako skoro.